Moj internet dnevnik
MOJA JAVNA ISPOVIJED
Blog
nedjelja, kolovoz 16, 2009

ŽIVOT OBRAĆENIKA

 

 

            Grubi rezultati mog obraćenja su ; Život bez Boga je besmislen dapače život ima smisla samo s Bogom i u Bogu. Postao sam pacifikator – mirotvorac miroljubiv čovjek. Moj rezon je ; Ja imam pravo živjeti na svakom pedlju Zemlje poštujući prirodne tj. Božje zakone. Moja ovozemaljska domovina je Zemlja. Moju dušu ne bih dao za nikakvu državu, ni za cijelu kuglu zemaljsku, ni za cijeli svemir. Ja nemam neprijatelja. Moj neprijatelj je grijeh. Moja nesreća su ljudi koji ne upoznaše Boga. Neizmjerno mi je žao što o mom obraćenju ne znam, odnosno, ne mogu puno reći ili napisati. JA PRED TIM NIJEM STOJIM. Sve teorije o evoluciji - razvoju svih vrsta od mikroorganizama su plod po naravi glupih ljudi. Držim da, svi ljudi koji su proučavali anatomiju (građu ljudskog tijela) ne mogu prihvatiti to učenje.

 

              Naravno, anatomijom se doznaje manje od milijarditog djela spoznaje o građi ljudskog tijela. U svakom ljudskom biću sadržan je cijeli svemir u svakom pogledu, šta se zapravo zna o duhovnom? Doslovno ništa bez Boga i vjere.

 

               S tim spoznajama sam živio i živim. Tako sam bio sudionik seminara molitvenih skupina. Najprije u Bijelom Polju u samostanu časnih sestara. Seminar je vodio fra Mladen Herceg. To su nezaboravna iskustva o zajedničkim molitvama i međusobnim ispovijedima.

 

               U župi u Metkoviću župnik je organizirao ″vjeronauk za odrasle″. Predavači su birani a bili su uvijek izvan  župe. Posjeta je, u pravilu, bila odlična. Teme su bile različite. Jedan predavač bio je fratar, ali je doktorirao MARKSIZAM. Jedan prisutni pita ga ″Kako vas nije bilo strah studirati marksizam da ne biste izgubili vjeru?″ odgovorio je ″Kada bi mi bilo tko ponudio nešto više nego mi  moja vjera nudi to bih odmah prihvatio″.

 

              Slušao sam jednom biskupa Žanića, dok je još o događajima i Međugorju pozitivno mislio i govorio. Došla mu je djevojka muslimanaka s pitanjem ″Imam dečka katolika, a ja sam muslimanka. Rekao mi je da će me oženiti, ali da prihvatim katoličku vjeru. Neizmjerno ga volim, što trebam uraditi da prihvatim katoličku vjeru?″ Dao joj je sveto pismo i rekao: ″Eto to proučite i prihvatite ili odbijte″. Nakon nekog vremena došla je vratiti sveto pismo i rekla: ″ Ja nisam u stanju ovo prihvatiti i ostvariti. Iako neizmjerno volim svoga momka neću se moći udati za njega″.

 

             Da, katolička vjera je vrlo zahtjevna, jer je apsolutna. Oprostiti treba sedamdeset puta sedam u samo jednom danu. ″Čovjek je dobar onoliko koliko je sposoban opraštati″.

 

             Ali naš Bog je milosrdan i milostiv. Ni sam se ne uzdam u moju dobrotu nego u njegovo milosrđe.

 

             Vjeronauk za odrasle nastavio se.

 

             Tako jedne, dogovorene, večeri došao sam, kao i obično prvi. Bio sam jako prehlađen s povišenom temperaturom. Pred dvoranom sam našao župnika i predavača. Predavaču sam se predstavio ″Ja sam BORIS-LAV, ja postavljam najviše i vrlo teških pitanja.″ ″Ja te se ne bojim, ja sam MEDVID″ Bio je to don Božidar Medvid župnik u Jelsi na otoku Hvaru. Na početku susreta rekao je : ″Ja ću govoriti, a vi me prekinite kada vam dojadi″.

  

              Predavanje je bilo tako zanimljivo i dobro da je svak samo pozorno slušao. Vječno bi žalio da to nisam poslušao, bez obzira na bolest. Predavanje je trajalo duže nego obično, ali je za mene završilo tako brzo.

 

               S don Božidarom sam uspostavio trajnu vezu. Kad je organizirao seminar sa svojim suradnikom, u samostanu na Poljudu bio sam sudionik. To je nezaboravan događaj. Upoznavši don Božidara Medvida počeo sam čitati ″IL POEMA DELL UOMO DIO – SPJEV O BOGU ČOVJEKU – Marija Valtorta. ″ Materijal je s talijanskog prevelo više prevodilaca, kao don Pavao Badurina, prof. O. Andrija Bonifačić, dr. Ljudevit Gregorov, P. Milan Šesnić, fra. Josip Marcelić, Josip Sukner, Bernardo Tičić, don Božidar Medvid, a lektorirao uglavnom don Božidar Medvid.

 

              Materijal je tiskan u deset (10) svezaka od sveska prvog Priprava do sveska 10-tog USKRSNUĆE ILI PROSLAVA.

 

             

 

                  Materijal na hrvatskom je tiskan  u 17 (sedamnaest) knjiga (novo izdanje pod naslovom «EVANĐELJE KAKO MI JE BILO OBJAVLJENO» u tvrdom uvezu ima šesnaest knjiga svezak osmi 1. i 2. je sada u jednoj knjizi) i to Svezak prvi Marijino i Isusovo djetinjstvo. Svezak drugi (u dva djela). Prva godina javnog djelovanja. Svezak treći i četvrti druga godina javnog djelovanja. Svezak peti, šesti i sedmi. Treća godina javnog djelovanja. Svezak osmi Priprava na muku. Svezak deveti MUKA i svezak deseti USKRSNUĆE ili PROSLAVA.

 

                Materijal ima preko 5100 stranica.

 

                 Osim navedene glavnine tiskano je i mnoštvo brošura. Svi materijali prevedeni su s odobrenjem izdavača.

 

                 Ja sam, tim materijalom oplemenio svoju vjeru. Isusovo javno djelovanje napisano je kao biografija. U kontinuitetu.

 

                 Kada sam počeo čitati razmišljao sam da podvlačim značajnije misli, ali sam brzo zaključio da treba podvući svaku riječ. Čitajući materijal razjasnio sam mnoge dileme do tada prisutne kao iz Priprave ″ I porodi sina ″ itd.  Zaključio bih da svaki čovjek, a intelektualac osobito, čini krupan propust ako ne pročita ovaj materijal. Don Božidar Medvid bi rekao ″ čitaj materijal pa kad pročitaš počni iznova čitati″.

 

                Odmah u početku događaja u Međugorju, sretoh jednog svećenika i pitam ga ″Što vi mislite o međugorskim događajima?″ on odgovara ″ U Isusovo vrijeme živio je i Rabi Gamalijel. Bio je najučeniji Židov. Židovi su progonili Isusove sljedbenike, kako bi onemogućili širenje njegova učenja. U delikatnoj situaciji išli su pitati Gamalijela  što on misli. On im je odgovorio ″Ako ovo bude od Boga ničim to nećete spriječiti, a ako bude od čovjeka samo će propasti! Eto ja tako mislim i o Međugorskim događajima″.

 

               

 

 

 

                Među prvim prevedenim i tiskanim materijalom ″ SPJEV O BOGO ČOVJEKU″ dobio sam knjigu ″LAZARE IZAĐI VAN″ knjižica džepno izdanje ima svega 120 stranica. Vjerojatno me to inspiriralo da čitam kompletan materijal. Tu knjižicu sam pročitao desetke puta. Naravno, svakim ponovnim čitanjem doznavao nešto novo. Stoga se nisam iznenadio kad je na ″vjeronauku za odrasle″ jedan predavač inače profesor na bogosloviji rekao. Biblistiku predajem već 20 godina a tek nedavno sam shvatio Prvo Isusovo čudo. Naime, koliko je Isus pretvorio vode u vino? To je nepoznato jer u posudama napunjenim vodom nije ni postalo ni ostalo vina. Poslužitelji su zahvaćali vodu, a svatovi su pili vino.

 

*     *     *     *      *

Na kraju knjižice ″Lazare izađi van″ ima dodatak.

 

 

 

Razmišljanja

nad uskrišenjem Lazarovim

 

                Govori Isus: ″Mogao sam na vrijeme intervenirati da spriječim smrt Lazarovu. Ali to nisam htio učiniti. Znao sam da će ovo uskrišenje biti oružje sa dvije oštrice jer će obratiti Židove ispravne misli, a učiniti sve zavidnijima koji nisu bili ispravne misli. Od ovih, a pod posljednjim udarom moje moći, trebala je proizaći moja smrtna osuda. Ali bijah došao radi toga… i čas je već bio zreo da bi se ispunio. Mogao sam doista odmah pritrčati čim je umro. Ali trebao sam s uskrišenjem već uznapredovale truleži uvjeriti najtvrdokornije nevjernike. Pa i mojim apostolima, određenima da ponesu moju vjeru u svijet, bilo je potrebno posjedovati vjeru očeličenu od čudesa prvoga reda.

 

                 U apostolima je bilo toliko još ljudskog. To sam već bio rekao. Nije to bila nepremostiva zapreka, bijaše dapače logična posljedica njihove kondicije ljudi pozvanih da budu moji u već odrasloj dobi. Ne mijenja se jedan mentalitet, jedna forma mentis (način razmišljanja) od danas do sutra. Ni Ja, u svojoj mudrosti, nisam htio odabrati ni odgojiti dječake i učiniti da  rastu prema mojoj zamisli da ih učinim mojim apostolima. To sam mogao učiniti. No, to nisam htio učiniti da mi je bi duše prigovarale sam prezreo njih koji nisu bili nevini i tako ih doveo do opravdavanja i isprike kako sam ja svojim izborom želio označiti da se već formirani ljudi ne mogu mijenjati.

 

                 Ne. Sve se može mijenjati ako se hoće i doista Ja sam od malodušnih, svadljivih, lihvara, sjetilnih, nevjernih učinio mučenike, svece, evangelizatore svijeta. Nije se promijenio samo onaj koji nije htio. Ja sam ljubio i ljubim malene i slabe – ti si tu jedan primjer – samo ako u njima volja da me ljube i sa me slijede, i od tih ″ništica″ proizvodim svoje odabranike, svoje prijatelje, svoje službenike. Još uvijek se s takvima služim, i to je neprestano čudo koje vršim, da bi, druge doveo do toga da vjeruju u Me da se ne ubija mogućnost čuda. Kako je danas oslabila ova mogućnost ! Poput svjetiljke kojoj manjka ulja ona izdiše ili umire, ubijena od oskudne ili manjkave vjere u Boga čudesa!

 

              

 

 

                 Postoje dva oblika prepotentnosti u traženju čuda. K jednom se Bog sagiblje s ljubavlju, od drugog indigniran okreće leđa. Prvi način je kad se pita, kako sam vas poučavao pitati, bez nepovjerenja i umornosti, i koji uopće ne pripušta da Bog to ne može uslišiti jer Bog je dobar…. a tko je dobar uslišava, jer Bog je moćan i sve može. To je ljubav i Bog udjeljuje onome koji LJUBI… Drugi način je prepotentnost pobunjenika koji hoće da Bog bude njihov sluga i da ponizuje Samog sebe pred njihovim pakosnim mušicama i da im dadne ono što oni njemu ne daju..ljubav i poslušnost. Ovakav način je uvreda koju Bog kažnjava time što im uskraćuje svoje milosti. ″

            

                  Tužite se da Ja više ne činim kolektivna čudesa. A kako ih mogu činiti? Gdje su zajednice koje vjeruju u Me? Gdje su istinski vjernici? Koliko ima istinski vjernika u jednoj zajednici? Kao preostale cvjetiće u šumi spaljenoj od požara vidim tu po jednog svako malo od vjernih duša. Ostalo je spalio Sotona svojim naukama. I uvijek sve više će ih spaljivati.

 

                  Molim vas, za vaše svrhunaravno ravnanje, držite prisutnim u pameti moj odgovor Tomi. Ne može se biti mojim istinskim učenicima ako se ljudskom životu ne zna dati ona važnost koju zaslužuje kao sredstvo da se postigne pravi Život i koji nema kraja. Koji hoće spasiti život svoj na ovome svijetu izgubit će Život vječni. To sam rekao i to opetujem. Što su kušnje? Oblak što prolazi. Nebo ostaje i poslije kušnje ono vas čeka.

 

                 Ja sam osvojio Nebo za vas svojim heroizmom. Vi me trebate nasljedovati. Heroizam nije samo za one koji moraju iskusiti mučeništvo. Život kršćanski je neprestani heroizam jer je neprestana borba protiv svijeta, đavla i tijela. Ja vas ne silim da me slijedite ostavljam vas slobodnima. Ali licemjernima vas ne želim. Ili sa Mnom i poput Mene, ili protiv Mene. Već me ne možete varati. Mene ne možete obmanuti. A Ja ne ulazim u paktiranje s Neprijateljem. Ako do njega većma držite nego do Mene ne možete misliti da u isto vrijeme Mene možete imati za Prijatelja. Ili on ili Ja. Odaberite.

 

                Bol Martina bila je različita od boli Marijine radi različitih psiha dviju sestara, a i radi njihovog različitog ponašanja. Sretni oni koji se ponašaju tako da nemaju grižnje savjesti što su ražalostili onog koji je sada mrtav i koji se više ne može utješiti radi boli koja mu je zadana. Ali koliko sretniji oni koji nemaju grižnje savjest što su ražalostili  svoga Boga, Mene Isusa, i ne boje se susreta sa Mnom nego dapače uzdišu za tim susretom kao za radošću željno sanjanom kroz čitav život i napokon dostignutom!

 

                Ja sam vaš Otac, Brat, Prijatelj. Zašto me dakle toliko puta ranjavate? Znadete li koliko vam još ostaje vremena da živite? Da živite da bi ste naknađivali? Ne znate to. Pa onda…čas za časom, dan za danom, činite dobro. Uvijek dobro. Tako ćete me uvijek učiniti sretnim. Pa iako vas zatekne bol, jer bol je posvećenje i mira koja čuva od gnjileži tjelesnosti, uvijek ćete u sebi imati sigurnost da vas Ja ljubim, i da vas ljubim također i u toj boli, i uvijek ćete imati mir koji dolazi od moje ljubavi. Ti, mali Ivane (tako Isus naziva M.V.op.prev.), to znaš…Da li ja znam tješiti i u boli.

 

               U mojoj molitvi Ocu opetovano je ono što sam rekao na početku…bilo je nužno s glavnim čudom prodrmati tvrdoću Židova i svijeta uopće. A uskrisenje jednog mrtvaca koji je već četiri dana u grobu nakon duge, kronične, odbojne, spoznate bolest nije bila stvar koja bi nekoga ostavila indiferentnim pa ni sumnjičavim. Da sam da ozdravio dok je živio, ili mu udahnuo duh netom je izdahnuo, oprost neprijatelja mogla bi još stvarati sumnje s obzirom na bit čuda. Ali smrad lešine, trulež povoja, dugi boravak u grobu, nisu dopuštali sumnja. I čudo u čudu, htio sam da Lazar bude odrješen i očišćen u prisutnosti svih da bi vidjeli da mu se ne samo vratio život nego i cjelovitost udova tamo gdje je prije čirovito meso izlijevalo u krv klice smrti. Dok vam iskazujem milost dajem vam uvijek više od onoga što tražite.

 

                Plakao sam pred grobom Lazarovim. I tom plaču dali ste toliko imena. Znajte međutim da se milosti postižu s bolju pomiješanom s čvrstom vjerom u Vječnoga. Plakao sam ne toliko radi gubitka prijatelja i radi boli sestara, koliko radi triju misli (razloga) koje su poput dna koje se pokreće, toliko su procvjetale u tom času, življe nego ikada…Bile kao tri čavla koja su mi uvijek zabadala svoju oštricu u srce.

 

          1.Konstatacija koliku ruševinu je nanio Sotona čovjeku svojim zavođenjem na Zlo. Ruševinu po osudi koja je ljudima donijela bol i smrt. Fizičku smrt, simbolički znak i živu metaforu duhovne smrti; koju grijeh zadaje duši rušeći ju, nju kraljicu određenu da živi u kraljevstvu svjetlosti u paklene tmine.

 

         2.Uvjerenje da čak ni ovo čudo, postavljeno kao uzvišeni korolar (dodatak) triju godina evangeliziranja, neće uvjeriti židovski svijet o Istini koje sam bio Donosiocem. I da nijedno čudo neće moći ni budući svijet obratiti Kristu. Oh! boli…uskoro umrijeti za tako mali broj ljudi.

 

         3.Mentalna vizija moje vrlo blize smrti. Bijah Bog. Ali također i Čovjek bijah. I da bih bio Otkupitelj morao sam osjetiti teret ispaštanja. Zato također i groza pred smrću i takvom smrću. Bijah živi i zdravi koji je sam sebi govorio:″Skoro ću biti mrtav, bit ću u grobu kao Lazar. Uskoro će najokrutnija agonija biti mojom drugaricom. Moram umrijeti.″. Dobrota božja sačuvala vas od spoznaje budućnosti! Ali ja od toga nisam bio pošteđen.

 

             Oh! Vjerujte to, vi koji se tužite nad vašom sudbinom. Nijedna nije bila žalosnija od moje, jer sam imao stalno u pameti sve što mi se trebalo dogoditi sjedinjeno sa siromaštvom, neudobnostima, oskudicama, oprostima koje su me pratile od rođenja do smrti. Ne tužite se, dakle.  I uzdajte se u Me dajem vam svoj mir!″

 

*     *     *     *      *

 

              Dodatak sam pročitao na stotine puta! Uvijek kada bih iz bilo kojeg razloga tražio utjehu to sam čitao. To i sada činim. Tko ovako nešto može izreći? To se ne može komentirati!

 

             Sumnjam da ima puno onih koji ne razmišljaju odakle sam? Tko sam? I kud ću?

 

           Navest ću jedan primjer Voltaire (čitaj Volter), najveći književnik i mislilac 18.-og stoljeća. Volterizam – opći naziv naprednih nadzora u politici i slobodoumlju u religiji u drugoj polovini 18.-og stoljeća, povezan je s  djelovanje i učenjem Voltera (1694.-1778.) znamenitoga francuskog pisca, filozofa- prosvjetitelja, borca protiv feudalnog poretka i službene religije.

 

         U toku života, vjerojatno u mlađim godinama, taj Volter osnovao je udruženje đavli- Svaki član udruženja će pronaći po jednoga pristašu i tako redom. To je progresija. Tako ćeš ti Bože za tri mjeseca u penziju.

 

         Kada se, međutim, Volter teško razbolio zamolio je jednoga prijatelja da mu dovede ispovjednika. Ovaj je to i učinio. Kad su ga kasnije sljedbenici pitali:″Zašto je to uradio?″, odgovorio je:″Da sam se u tom momenti našao u Indiji uhvatio bih se za rep od krave″-

 

         U mom djetinjstvu na vjeronauku sam učio. Zašto smo na svijetu? Da Boga spoznamo. Da Boga ljubimo. Da Bogu služimo i tako sretni u nebo dođemo.

 

        Danas toga u vjeronauku nema. Navodno da nije dopušteno dirati u ičiju slobodu. Dakle, ako vidimo da se netko utapa nije pametno spasiti ga iako je to bez teškoće moguće. Ja to iz duše poričem. Čovjeku je nužno pomoći da sačuva ovozemaljski tako kratak, život. Koliko je nužnije pomoći mu da zaradi život vječni?

 

        U kakvom okruženju živim? Još početkom 90-ih godina gledajući na televiziji razne lažne događaje i njihove komentare, napisao sam jedno upozoravajuće pismo RTV-u naglasak je bio na Isusovu ″Ne bojte se onih koji ubijaju vaše tijelo nego onih koji ubijaju vašu dušu″. Istinu laž ne može pokriti ni na koji način! Istina će uvijek isplivati, ali će laž na veliku žalost učiniti mnogo zla. Otrovati će mnoge dobre duše i okrenuti ih na krivi put. Bog je istina. Sotona je laž.

 

*     *     *     *      *

        Ostanite u Meni s čistoćom i jakošću. Ne budite dvolični nego iskreni  u Vjeri. Ne sačinjavaju vanjske prakse ljubav i vjeru.

 

        Njih prakticiraju i svetogrdnici, koji se njima služe da vas zavaraju i da pribave ljudsku slavu. Vi takvi ne smijete biti.

 

        Sjetite se da, kako sam vas ponovno rodio na život Milosti za koji ste bili mrtvi, tako sam vas sa Sobom uskrisio na život vječni. Upravite se dakle, k tom mjestu Života. Tražite sve stvari koje će vam služiti kao novac da u nj uđete. Sve stvari duha: Vjeru, Nadu, Ljubav, druge Kreposti koje od čovjeka čine dijete Božje.

         Ištite Znanje koje ne bludi: ono koje je sadržano u mojoj nauci.

 

         Ono vas čini sposobnima da vas vodi tako da Nebo bude vaše.

 

         Ištite Slavu. Ne smiješnu i često grešnu zemaljsku slavu, koju Ja često osuđujem, i nikada je ne smatram pravom slavom, već jedino poslanjem koje vam Bog daje da je učinite sredstvom za postizanje nebeske Slave. Prava slava se postiže obrtanjem ovozemaljskih vrednota. Svijet kaže:″Uživajte, gomilajte, budite ponosni, oholi, bez srca, mrzite da biste pobijedili, lažite da biste trijumfirali, okrutno postupajte da biste vladali″. Ja vam kažem:″Budite ponizni, ljubazni, strpljivi, blagi, milosrdni (Mt  5, 3 – 12; Lk 6, 20 – 23 ). Opraštajte onom koji vas uvrijedi, ljubite onog koji vas mrzi, pomažite onoga koji je manje sretan od vas. Ljubite, ljubite, ljubite″.

         Uistinu vam kažem da neće ostati nenagrađen nijedan čin ljubavi, pa ni najmanji uzdah sažaljenja prema onome koji trpi. Beskrajno će biti nagrađen na Nebu. Ali već uvelike nagrađen i na zemlji, makar to ne shvaća do onaj koji to kuša.

         Nagrada Kristova mira svim mojim dobrima, sjajnost riječi 'najboljima' u kojima nalazim svoju utjehu.

          Draga moja djeco, koju ljubim daleko većom ljubavi od svoje mržnje koja kruži poput paklenskog fluida po Zemlji, ljubite me, štogod činite ili govorite, činite to u ime vašeg Isusa, dajući tako, po Njemu, hvalu Bogu vašem Ocu, i milost Gospodnja ostat će nad vama kao okrilje dok ste na zemlji i sigurna aureola na Nebu.

 

*     *     *     *      *

 

            Sadržaj emisija na televiziji je više nego loš – očajan. Akteri su većinom nedolično odjeveni, prevladava kod žena golotinja, natrackanost s više slojeva pomade, iščupanih obrva, umjetnih trepavica, umjetnim noktima s nekakvim belenčucima na trepavicama, nosu, ustima, jeziku i svagdje drugdje. Da bi povećali usne i grudi pune ih silikonom. ŠTA TO MOŽE ULJEPŠATI LJEPOTU BOŽJEG STVORENJA? Cilj im nije ljepota nego sablazan nad sablazni.

 

             Na radio emisijama sve je isto samo što aktere ne vidimo.

 

             Tisak, neograničenog broja tiskovina, koji bez izuzetka vrvi od pornografije. Sadržaji su puni laži prema želji vlastodržaca koji nadziru pojedinu tiskovinu.

 

              Na ulici se

mojajavnaispovijed @ 00:23 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare

MOJE OBRAĆENJE

 

                                 U vrijeme gradnje kuće, naravno, i ranije mnogi teški i obimni poslovi organizirali bi se tzv. mobinama. Učesnici nisu dobivali plaću osim eventualno majstori i imaoci, tada skromne, mehanizacije. Tako je moj susjed, nakon obimnih priprema, organizirao nalijevanje betonske ploče, dakle na svoju, davno prije, izgrađenu i useljenu kuću za subotu 22.08.1981. god.

 

                                  Moram se, međutim vratiti oko dva mjeseca unatrag jer je to vrlo bitno. Naime u nedjelju koncem šestoga mjeseca točnije 28.06.1981. god., pred večer sa suprugom i djecom, išao sam u Cerno (Iz Cerna je moja pok. majka). Njena obojica braće poginula su u drugom svjetskom ratu. Ostala je samo najmlađa sestra Ljubica pa se s njom oženio Ivan Sušac isto iz Cerna i preselio u njihovu kuću. Iako je već bila večer Ivan nije bio kod kuće. Na pitanje gdje je? Odgovara se:

″Otišao je u Međugorje jer kažu da se tamo ukazala Gospa″. Razvila se diskusija oko toga jer je bio prisutan i jedan vojni pitomac koji je imao naučeno obrazloženje za sve što se tiče vjere. Tako je Isus legendarna ličnost, naravno FATIMA i LURD su mjesta gdje se navodno ukazala Bogorodica itd.

                                   Naravno, da sam skeptičan prema informaciji o ukazanju. Bojao sam se da je to namjestila komunistička vlast, jer me od njih ništa ne bi iznenadilo. To tim prije što je Hercegovina bila tretirana kao gnijezdo netrepeljivosti prema komunizmu i Jugoslaviji.

 

                                  Tek nakon nekog vremena sam otišao u Međugorje sam bez članova obitelji. To je bilo upravo onog dana kada su vlasti organizirale odvođenje djece iz Međugorja.

 

                                   Dolazilo se na podbrdo masovno molilo i pjevalo. Moje sumnje su kopnile da bi vrlo brzo išžezle.

 

                                   Imao sam puno kontakata s ljudima iz vlasti s Čitluka i bio vrlo dobro informiran o svemu što su poduzimali.

 

                                   Kad sam 17.08.1981., nakon obavljenog posla u Dubrovniku, svratio u franjevački samostan u Slano potužio sam se pokojnom fra Radovanu Petroviću, koji je tada bio gvardijan, na čin zatvaranja fra Joze Zovka. Poznavali smo se dok je bio župnik u Međugorju. S njim me upoznao pok. Neđo. Rekao mi je da to zapišem. Nisam ništa zapisivao. U razgovoru sam ga pitao čim je bio inspiriran dok je projektirana i građena crkva u Međugorju. Naime, crkva je puno veća nego su bile potrebe tadašnjih župljana. To su mnogi protivnici Međugorja zloupotrebljavali kako su se Marijina ukazanja u Međugorju davno prije planirala. Odgovorio je rezultat razmišljanja investitora i projektanata.

 

                                       Za nedjelju 23.08. dogovorio sam da iz mog rodnog Hardomilja idemo, naravno, pješke u Međugorje.

Po dogovoru sa susjedom, prije dogovorenog vremena, dakle prije šest sati 22.08.1981. krećem u akciju. Probudili su me već prispjeli radnici jer ja udaljenost od moga kreveta do mjesta rada manja od 20 metara.

 

                                       Po dolasku na gradilište čeka osoba sa kavom. Kavu sam brzo popio te krenuo raditi. Miješalica je već radila, a većina pozvanih već je bila prisutna. Stupam na izgrađenu skelu, na kojoj je miješalica, bačva vode od 200 litara, dio materijala cementa i pijeska. Skela se prolama i ruši. Skelu ruše, ranije u pripremi, složene vreće cementa iznad skele, da bi bile na dohvat ruke. Isto tako deponirana je potrebna količina pijeska. Propadam u prostor između kuće i potpornog zida. Prostor je visine oko tri metra te širok oko jednog metra. Propadajući u djeliću sekunde (tijelo u slobodnom padu prijeđe 9,81 m/sek) s ružnom, ali ne odveć teškom (kasnije utvrđeno) ranom na glavi mislim ovo je kraj života! Dobro kraj, ali što sa sobom nosim i koliko to istinski vrijedi? Jesam li ispunio životnu zadaću? Jesam li djelima i molitvom ispunio životnu zadaću? Jesam li zaradio vječni život u Nebeskom kraljevstvu? Je li život možda bio promašen? Sve moje vjerovanje i prakticiranje vjere dotle je bilo ″Hajd Alija da je više vojske″. Sumnjalo se ne svakog dana nego svakog časa. Povremeno sam bio u besvjesnom stanju, a povremeno pri svijesti. Povreda je bila duga 45 centimetara. Bio sam skalpiran. Više od polovine lubanje bilo je golo. Prisutni su vrlo brzo intervenirali. Izvukli su me iz prosutog cementa, koji je usput zaustavio krvarenje na lubanji. Položili su me na zadnje sjedište malog ″AMIJA″. Jedan susjed mi je držao glavu, a noge su mi virile na desnu stranu automobila.

                                        

                                     Vozaču sam ″govorio″ da vozi dalje od potpornih zidova jer će mi otkinuti noge. VIDIO SAM SEBE IZVAN SEBE! Kad sam im to kasnije pričao rekli su mi ″da ne pričam gluposti što si govorio kad si bio bez svijesti″.

                              

                                      U Domu zdravlja u Metkoviću su mi ukazali prvu pomoć. Bila je subota, liječnika nije bilo samo dežurni i to ginekolog. Brzo su me vozili u Mostar. Kažu da je vožnja trajala samo nekih 18 minuta. Na odjelu kirurgije već su čekali rođaci pok. Mate i Mile Boras. Njih je o slučaju obavijestila moja sestra Zdravka. Unijeli su me  u hodnik bolnice. Tu sam čekao, naravno ležeći, intervenciju liječnika. Kad sam bio pri svijesti razmišljao sam o svom stanju. Nisam mogao podignuti glavu, ali sam nogama moga micati. To je bio znak da je kralježnica čitava. Ali, zašto ne mogu podignuti glavu? To sam tek naknadno doznao. Naime, tome je razlog skalp.

          

                                    

 

                                       Intervencija kirurga, i njegove ekipe, bila je vrlo skromna da ne kažem loša. Potrošena je sva raspoloživa tekućina za ispiranje rane, ali rana nije uopće bila očišćena. Kod intervencije, ležeći na prsima, lijeva ruka mi je bila ispod tijela. Molio sam ekipu da mi oslobode ruku, ali nisu htjeli.

 

                                        Po šivanju su me nekako s kolica iskotrljali na krevet. Na tijelu je bilo još oštećenja, ali nije bilo otvorenih rana. Na robi je ostalo raznih ostataka od betona, pa sam molio mobilne bolesnike da me koliko toliko toga oslobode. Poslušali su. U sobi je bilo 10 kreveta, naravno, svi popunjeni. Nakon nekog vremena utvrđeno je da mogu uzimati tekućinu pa sam zvao Zoru Boras ženu pok. Mate da mi donese neki sok što je odmah učinjeno, sok sam pio na slamku. Prilikom dolaska u bolnicu bio je i svećenik mislim da se zvao Maslać i kasnije smo se sreli bio je duhovnik u vojsci.

 

                                         Tako izranjen, naravno, da nisam spavao. Bio sam u jednom stanju ni san ni java. Stalno sam razmišljao o Marijinu ukazanju u Međugorju. Nastavio sam razmišljati o mom obraćenju. Nisam molio Boga da preživim, nego da mi oprosti promašaje i pogreške. Da mi oprosti za mnoga ne učinjena dobra djela, a koja su se mogla i morala učiniti.

 

                                         Kako dalje? Imao sam dosta neriješenih problema različite vrste i naravi. S dosta uposlenika u firmi nisam razgovarao osim strogo službeno.

 

                                         Sutra ujutro nakon tzv. vizite uključili su mi infuziju. Tok infuzije nije praćen prema propisima tako da mi je život bio ugrožen. S vrlo jakim bolovima u kralježnici počeo sam se tresti toliko da se i krevet tresao. Sestra koja je to trebala pratiti vikala je ″ja nisam kriva, ja nisam kriva″. Dadoše mi nekakvu injekciju. Brzo sam zaspao i preživio.

 

                                          Nedjelja je, dakle, dan posjete. Za vrijeme posjete u sobu je ušlo toliko naroda da su se ostali bolesnici zaprepastili, osobito moj prvi susjed. Među posjetiocima su bila i dva fratra fra Vlado Kozina i fra Ivan Boras, te sekretar komiteta grada Mostara Veljko Galić. S Veljkom sam rođak a s fratrima u skoro stalnoj vezi. ″Tko si ti Bo.a ti″ pita Čutura moj prvi susjed inače iz Posušja. ″Ja sam običan čovjek″ odgovaram mu. Među posjetiteljima su bili moj otac, rodbina i prijatelji te naravno supruga i djeca. Bilo ih je zaista puno. Svi nisu mogli istovremeno biti u sobi iako je bila vrlo velika.

      

                                           Liječenje je dosta dobro napredovalo. Tako sam nakon relativno kratkog vremena otpušten iz bolnice. Kući sam dovezen kolima Doma zdravlja iz Metkovića u ležećem položaju. Nisam bio sposoban putovati osobnim autom, a kamoli autobusom.

 

                                            Nakon djelomičnog oporavka otišao sam u firmu. Tamo sam najprije našao ljude s kojima sam bio u lošim odnosima. Više vremena nismo razgovarali osim službeno. Razlog je bio moje uvjerenje, da sam bio prikraćen u dodjeli stambenog kredita.

 

                                            

 

                                           Rukovali smo se i izljubili. Rekli su mi poslije neki ljudi da se u tom trenutku, kod pomirenja, oslobađa u svemir toliko energije da je neizmjeriva. Ja više nemam neprijatelja! Volio bih, ako me netko drži neprijateljem, da mi to na neki način kaže da to razjasnimo i razriješimo.

 

                                            Oporavak je trajao vrlo dugo tako da se naknadno interveniralo više puta, samo zato što rana nije bila dobro očišćena. Tako sam bio i na klinici Koševo u Sarajevu, pa su me ponovno rezali i čistili. Bio sam ne samo poznanik nego i prijatelj s pok. Ilijom Petrušićom, Bijača 1946. – Zagreb 1993. On je bio neurokirurg na klinici Rebro. Idući u Zagreb na sastanke išao sam i u njega po savjet, naravno poslije snimanja i pregleda rekao je : ″Tu nema ničega ozbiljnoga″.

 

                                            Čim sam se malo oporavio počeo sam tražiti u Bibliji, jer sam to ranije slušao. ″Po naravi su glupi svi ljudi koji ne upoznaše Boga″. To sam tražio nasumice čitajući Bibliju na preskok. Naravno, nisam našao. Tada sam uzeo Bibliju i počeo čitati iz početka. Preskakao sam psalme i napokon našao u knjizi Mudrosti stavak 13

 

Štovanje zvijezda i prirodnih sila

Po naravi su glupi svi ljudi

koji ne upoznaše Boga,

oni koji iz vidljivih ljepota ne

mogu spoznati onoga koji jest-

nisu kadri prepoznat umjetnika

po djelima njegovim;

nego smatraju bogovima koji

svijetom vladaju

oganj ili vjetar ili hitri zrak,

zvjezdani krug ili silnu vodu,   

ili svjetlila nebeska.

Jer ako su ih, opčinjeni njihovom ljepotom,

uzeli smatrati bogovima,

morali su spoznati

koliko ih tek nadmašuje njihov

gospodar,

jer ih je stvorio sam Tvorac ljepote.

Ako ih je zadivila njihova sila

i snaga.

Morali su iz toga zaključiti koliko je tek silniji njihov stvoritelj,

jer prema i veličini i ljepoti stvorova.

možemo, po sličnosti, razmišljati o njihovom Tvorcu.

Ali ovi ipak zaslužuju malen

 

Prijekor

Jer možda samo lutaju tražeći

Boga i želeći ga naći;

Živeći među djelima njegovim,

Nastoje ih shvatiti,

Zavodi ih samo naličje stvari,

Jer vide toliko ljepote.

Pa ipak, oprostiti im ne treba:

Jer ako bi bili kadri steći toliko

spoznaje

Da mogu svemir istraživati,

Koliko su lakše mogli otkriti

Gospodara svega toga

 

Krivoboštvo

Ali nesretnici su oni – i u mrtve se

predmete ufaju –

koji bogovima nazivaju djela ruku

čovječjih:

zlato i srebro, umjetno obrađeno,

životinjske likove, bezvrijedni

kamen

isklesan drevnom rukom.

Posiječe drvodjelja prikladno u drvo,

brižljivo mu oguli svu koru i

s divnim umijećem

načini predmet koristan za

svagdašnju upotrebu.

A triješće što preostane

upotrijebi da spremi jelo kojim

se siti.

Ostane mu komad koji nije ni zašto,

drvo krivo i kvrgavo:

uzme ga i u dokolici marljivo

izrezuje,

oblikuje ga umijećem nehotičnim,

dade mu lik čovječji;

Ili izdjelja od njega kakvu

bezvrijednu životinju,

crljenikom je oboji, crvenilom

naliči, premaže joj svaku pjegu.

Konačno joj načini prikladnu

kućicu,

metne na zid i prikuje željeznim

čavlom.

Pobrine se tako za nju da ne padne,

dobro znajući kako sebi sama

pomoći ne može:

Jer je lik kojem treba tuđe

pomoći.

I poslije svega  toga on se ne stidi

tu neživu stvar nagovarati

i njoj se moliti za imetak,

za ženidbu i djecu,

i za zdravlje svoje zaziva nemoć,

za život preklinje smrt,

i utječe se za pomoć samoj nemoći,

za putovanje onomu

koji ne može ni nogom maknuti;

i za svoje dobitke i pothvate,

za uspjeh u svojem poslu,

on traži snage u onoga

komu su ruke najnemoćnije.

 

 

 

                                           Da ne bude dileme, ovdje se ne radi o kretenima već o ljudima koji završavaju visoke škole, govore brojne jezike, zauzimaju visoke položaje u raznim sferama društva. Dakle naučiti se može sve i svašta, a jednako ostati glup po naravi.

 

*     *     *     *      *

 

                                            U poruci svećenicima ″ JA VAM KAŽEM″ govori Isus ″Racionalizam, humanizam, filozofija, teozofija, naturalizam, klasicizam, darvinizam ……. Imate škole i nauke svih vrsta i sa svima se njima bavite, premda je u njima Istina tako mnogo iskrivljena ili zatrta. Jedino školu kršćanstva ne želite slijediti i probuditi.

 

                                             Ja ne osuđujem znanost. Dapače, drago mi je da čovjek znanjem produbi spoznaje koje je s vremenom stekao, da bi se mogao sve više shvatiti i diviti se Meni u mojim djelima. Zato sam vam dao inteligenciju. Ali trebate se njome služiti da vidite Boga u zakonima zvijezda, u oblikovanju cvijeta, u začeću bića, a ne upotrebljavati inteligenciju da nanosite nasilje životu ili da niječete stvoritelja.

 

                                              Jedna, jedina znanost je nužna. Opetovat ću to tisuću puta: Spoznati Boga i služiti mu, spoznati ga u stvarima, gledati ga u događajima i znati razlikovati njega od njegovih protivnika, da ne padnete u propast. Vi se međutim brinete da uvećate znanje ljudsko na štetu znanja nadljudskog″. 

 

*     *     *     *      *

 

                                               U mladosti, a osobito u toku školovanja, za one koji idu u crkvu – prakticiraju vjeru, tvrdilo se da su nazadni, neuki, zaostali itd. U srednjoj školi u Mostaru bio sam optužen da nisam raščistio sa religijom. Doduše, ja sam imao puno dilema i sumnji. Ohrabrila me mnogo kasnije izjava splitskog nadbiskupa u miru sada već pokojnog Franića koji je izjavio ″Moram se svakog jutra iznova obraćati″.

 

                                                Moje iskustvo sam propovijedao gdje god  je bilo moguće bez sile i ružnih posljedica. U posjetu bratu u KANADI 1984-te godine, na hrvatskom kulturnom centru, oko mene su se okupljali da im pričam o Međugorju i o mom iskustvu umiranja i obraćenja. Tamo sam pročitao obranu Ive Politea na suđenju blagopokojnom kardinalu kasnije blaženom ALOJZIJU STEPINCU.

 

                                                      Početkom te 1984- te godina na televiziji je prikazan ″DOKUMENTARNI FILM″ o ratnom zločincu ALOJZIJU STEPINCU. Autor toga tvrdio je iste godine u ljetu kako je on autor najboljeg dokumentarnog filma ikad napravljenog u Jugoslaviji. Gospođi koja mi je to ispričala, po mom povratku iz KANADE, rekao sam ″Od korištenih riječi u tom filmu može se napraviti pravi dokumentarni film samo ih treba drukčije posložiti.″ Autor filma je Obrad Kosovac a glavni sudionik Oliver Mlakar. Takvi su još uvijek uhljebljeni na hrvatskoj televiziji. Nažalost nisu sami.

 

                                                      U Kanadi sam bio čest gost na hrvatskom kulturnom centru kod pok. fra Mladena Čuvala.

 

                                                       Mi smo bili kolege 1951. godine na Humcu. Rekoh mu ″Volio bih da sam fratar nego predsjednik sjedinjenih američkih država″. Kaže on ″Da, to govoriš s proživljenim iskustvom″.

 

                                                      U daljnjem toku života događalo se svega i dobro i loše. Kad bih god osjetio potrebu išao sam u Međugorje. Tako sam prisustvovao i činu ukazanja. Tvrdim da nema glumaca na svijetu koji bi mogli odglumiti doživljaje vidjelaca. Prema preporukama iz Međugorja petkom sam postio o kruhu i vodi i više godina. U firmi to nije doživljavano s podsmjehom i osudom već s velikim respektom. Za vrijeme marende ušao bih u trpezariju uzeo komad kruha i izašao vani. To su bili vrlo ugodni dani. Osjećao sam se rasterećeno i mnogo bolje nego drugih dana. Kod kuće se počelo zajedno moliti po istim preporukama i to na koljenima. To me podsjetilo na dane iz djetinjstva i mladosti

mojajavnaispovijed @ 00:22 |Komentiraj | Komentari: 0

Naime, mogao sam eksploziv dizati na svoje ime. Poslije tromjesečnog rada u Slunju, gdje nam je obećano ranije otpuštanje iz vojske, od čega nije bilo ništa, prekomandiran sam u Gospić.

                     Doživljaji u Gospiću su posebna priča, mučna i duga. Tu sam upoznao pukovnika ĐUIĆA iz roda koljača popa ĐUIĆA, koji je bio komandant puka.

 

                     Vrativši se iz vojske, koju sam doživio kao svojevrsnu robiju, bio je petak naravno nije se moglo mrsiti.

 

                      Nastavio sam raditi u poduzeću Metalna. Uskoro su počeli problemi zbog postavljanja za direktora osobe po nalogu komiteta.

 

                       Bilo je to vrijeme kad se masovno odlazilo na ″Privremeni rad″ u inozemstvo. Mahom u Njemačku, ali i u druge europske zemlje. Firma je počela polako, ali sigurno propadati. Poslovi su od početka bili krajnje loši. Učešće materijala bilo je oko 90%, a rada samo oko 10%. Ti, a i drugi razlozi rezultirali su brzoj propasti firme.

 

                        Mene su postavili za direktora. Ja sam to odbio, jer se nisam osjećao sposobnim obnašati tu dužnost. U tom mi je pomogao i šef SUP-a u Ljubuškom. Bio je to jedan Srbin iz istočne Hercegovine. Pozvao me je u SUP i rekao ″čuo sam da si dobar čovjek pa ti preporučujem da to ne prihvatiš radi se o prljavoj raboti″.

                       

                       Firma je likvidirana bez gubitaka, dapače, s pristojnom dobiti.

                       

                       Dok je stečaj trajao postavljen sam da organiziram školu s praktičnom obukom. Nešto kao industrijska škola daleko bolja od dotadašnje škole učenika u privredi ŠUP. Škola, praktični dio, organizirana je u ranije sagrađenom objektu koji je bio namijenjen za sušenje smokava. Nabavljeni su odgovarajući alati i oprema. Dobio sam odobrenje od ministarstva prosvjete iz Sarajeva da mogu biti predavač praktične obuke i tehnologije jer nisam imao visoku, a ni višu spremu u struci. Bio sam, naime, tehničar, mašinski (strojarski).

 

                        Te godine sam sklopio brak s Anom Pavičić iz Metkovića. Njezin otac bio je iz Brušana kod Gospića, a majka iz Malog Prologa. Oko godinu i pol smo živjeli odvojeno. Supruga, sa srednjom ekonomskom školom, nije lako mogla naći posao. Moja struka je bila daleko cjenjenija od njezine. Imao sam dosta prilika za posao u dolini Neretve, ali nisu bili atraktivni. Tek 1967. godine preko ljetnih (ferija) praznika prekinuo sam raditi u školi te se preselio u Metković. Obećani posao u LUCI PLOČE nisam dobio pa sam tako ostao na cjedilu – bez posla. Supruga nije dala da idem raditi na nadnicu, iako je posla bilo. Kupila mi je djela Henrika Sjenkjeviča ( osam djela ) osobito zanimljiv QVO VADIS ( kuda ideš ), svakome bih preporučio to djelo. Nakon toga izabrana djela ARCHIBALDA CRONINA osobito dojmljiv roman KLJUČEVI KRALJEVSTVA.

 

                         Nakon par mjeseci bez posla zaposlio sam se u ″PIK NERETVA″ u Opuzenu. Tu sam dobio vrlo atraktivan posao na radnom mjestu ″šef mehanizacije u građevinarstvu″ i odličnu plaću. Tu mi je vrlo brzo i ponuđen stan, ali to nisam prihvatio, čekao sam novu još bolju priliku i dočekao.

 

                         Naime, koncem 1968. godine zove me pokojni Neđo Bulić (Klobuk 1930.-1992.), isti onaj omladinski rukovodilac koji je 1951., izvršavajući nalog vlasti, onemogućio sjemenište na Humcu. Prvi susret dogodio se u Metkoviću u hotelu Narona. Prišavši k stolu za kojim sam sjedio, po rukovanju, rekao je; ″Što je bilo bilo je sada ćemo raditi zajedno, kako budemo radili tako će nam i biti″.

 

                         Zaposlenje u INI bila je prava premija. Plaća je bila odlična. Kao druga osoba u firmi imao sam i puno privilegija. Radio sam doduše odgovorno i predano. Vrijeme provedeno na poslu bilo je neograničeno. Neđo me je upoznao s mnogim svećenicima od Zaostroga do Dubrovnika, naravno, i cijele Hercegovine. Imao je silne ideje za unaprjeđenje posla, izuzetnu taktiku za motivirati radnike da rade dobro.

                           Ispričao mi je mnoge udbaške čine iz rata i poraća. U INI je bio zaposlenik i pok. Marijan Spužević, iz Mostara, prema priči politički komesar zloglasne desete Hercegovačke brigade. Za vrijeme Hrvatskog proljeća 1971. god. Imotski, Zadar i Metković bili su naglašeni kao gnijezdo nacionalizma. Metković, s naglaskom, što je štamparija ″Biokovo″ tiskala brošuru ,, Široki Brijeg ″. Spuževič je stanovao u Sarajevu, a samo povremeno radio za stovarište plina Metković. Tako je jednom došao radi posla u Tivtu. Došao je dan ranije. Ja sam određen za voziti ga u Tivat i naravno učiti. On je naime, bio inženjer kemije. Studij je završio u Pragu, a inače, potječe iz jedne ugledne obitelji iz Mostara. Pripremajući se za Tivat Marijan me pita ″Imaš li ti brošuru Široki Brijeg″? ″Naravno da imam″- rekoh mu, ″De ponesi je ujutro kad pođemo u Tivat″. To sam i učinio. Išli smo vrlo rano tako da se razdanilo tek kad smo prošli Dubrovnik. Prelistao je brošuru te nakon malo vremena rekao ″ovdje ne piše ništa″. Tada mi je ispričao kao svjedok događaja cijelu akciju dolaska partizana u crkvu i samostan na Širokom Brijegu. Zapamtio sam samo glavninu. Samostan je bio pretvoren u bolnicu njemačkih vojnika. Kao bolnica branjena je svim sredstvima, ali u dan dolaska partizana u samostanu nije bilo vojnika, a ni ikakva otpora. Doduše, naglasio mi je da to ne pričam nikome dok je on živ.

 

                          U to vrijeme pok. Neđo Bulić aktivno se bavio propagiranjem ideje hrvatskog proljeća. U firmi smo imali ciklostil pa smo umnožavali materijale, koji su slani na teren. Masovno se učlanjivali u MATICU HRVATSKU itd. Neđo je u više navrata pokušao da se učlanim u partiju. Pravdao sm se ″Ja idem u crkvu″. On kaže ″Tko ti to smeta i ja idem u crkvu″, ″Što misle hrvatski inetelktualci″ pitam. On odgovara ″da su hrvatski inetelktualci 1945. mislili ono što misle danas svi bi bili u partiji″. Pošao sam tražiti pok. fra Mladena Barbarića u to vrijeme bio je u Konjicu. Nakon dosta čekanja nije htio razgovarati niti pred braćom nego smo šetali oko samostana. Potužio sam mu se na stanje jer sam bio tako reći doveden do zida. Na moje isticanje što misle hrvatski inelektualci. On odgovara ″Sine moj ne idi u partiju što taj zna o hrvatskim inelektualcima″. Naravno poslušao sam ga što mi je veoma drago.

 

                       Koncem 1971. točnije godine kada pada Savka Dapčević i društva našao sam se poslije jednog sastanka u INA-plinu na Jelačića placu. Popularno poslije prozvan ″pendrek plac″. Plac je bio blokiran. Svi prilazi bili su osigurani vozilima i milicijom s ratnom spremom. Tramvajski promet placom bio je obustavljen. Veliki broj studenata osim njih mnogo drugih kao i KOS-ovaca u civilu. Studenti su skandirali ″Savka, Tripalo″,″Budiša, Čičak″, ″DOLJE DIKTATURA″, ″DOLJE KARAĐORĐEVO″, ″DOLJE BAKARIĆ″,″DOLJE TITO″. Bilo me je strah pokušati izaći iz tog pakla. Policija je nemilosrdno pendrečila studente i druge. Bio sam svjestan da, iz tog okruženja ne mogu lako izaći. U osobnoj karti pisalo je da sam iz Ljubuškog . Zar je išta više trebalo da budem ispendrečen a i uhapšen. Tek nakon dugo vremena, pred ponoć, jedna se poveća grupa probijala prema  Zrinjevcu. Uputio sam se s njima. Na prvom križanju prema Zrinjevcu vidio sam  jedan autobus gospićke registracije koji se zaustavlja. Iz njega izlazi jedan krupan KOS-ovac u radničkom odjelu te stalno ponavlja ″Hitno u akciju″. Naravno autobus je bio pun milicionera pod ratnom spremom.

 

                        Sa suprugom sam imao četvero djece: Jelicu 1967., rajnoga Antonija rođenog 17.12.1970. u Mostaru. Umro je na badnje veče iste godine. Živio samo sedam dana. Iz mrtvačnice iznesen na Božić poslije posjete supruzi i donesenog cvijeća. Sam sam ga, autom firme, dovezao u Metković. Iz Metkovića su nas vozili susjedi na Hardomilje brdo.

 

                        Zakopan je na blagdan zaštitnika sela svetog STJEPANA PRVOMUČENIKA. ( O tom bi se mogao napisati roman ). Tomislav 1972. rođen također u Mostaru. Po tom Zrinka 1978. godine. I ona je rođena u Mostaru. Kao nejaka, sa svega pola godine, oboljela je od neke tropske groznice – dokazano lijekom. Liječena i izliječena na klinici ″Rebro″ kod tada docenta dr. Duška Mardešića. Tada sam se zavjetovao ″kada je iznesemo iz bolnice, živu ili mrtvu, više neću pušiti dok sam živ″. To sam i do danas održao. Bilo je još zavjeta, ali svi nisu održani. Svo troje djece stekli su akademske titule, Jelica je ing. arhitekture, Tomislav ing. prometa, a Zrinka profesor glazbene kulture.

 

                        INA je bila firma u kojoj bi se svatko želio naći. Zahtjevna ali darežljiva. U to vrijeme postojao je fond za stambeno zbrinjavanje. Pravilnik za dobivanje stana i stambenih kredita bio je centralni na nivou firme. Na temelju nalaza komisije i bodovanja imao sam najviše bodova. Naravno, nisam želio čekati stan, nego sam se odlučio za kredit i gradnju obiteljske stambene zgrade. Oko toga sam imao puno, puno problema. Osobito bih naglasio probleme vezane za naknadno traženje kredita za dovršavanje objekta. To je tek završilo nakon više godina na sudu.

 

                         Kupio sam zemljište 300m kvadratnih u ″blatu″ i započeo gradnju. Zemljište je, naknadno, prenamijenjeno za opći interes tj. gradnju društvenih objekata. Nakon puno, puno problema dobio sam zamjenu zemljišta i započeo gradnju kuće.

 

                         Prije početka gradnje teren sam pokazao ocu Damjanu. Teren je bio težak, ″nemoguć″ ništa nije komentirao. Tek kada je izgrađeno poluprizemlje rekao je ″Znaš kad si me ono odveo da vidim teren mislio sam da kuću nikad napraviti nećeš″. Naravno, kuću nije gradila ni imovina ni sila nego ljubav. Kuća ni sada nije u cijelosti dovršena, ali se u njoj živi od 1975. godine.

 

                         U to vrijeme, osim rada u firmi prosječno više od 10 sati dnevno, radio sam dosta fizički naporno u kući i oko kuće. Pravio garažu i jednu malu konobu te ostavu. Na tom terenu i okolišu, zbog vrlo skromne mehanizacije, opaljeno je preko 3000 mina. Bio sam u fizičkoj kondiciji težak oko 90 kg. Često mi je padalo na pamet  ″pa što bi se to moralo dogoditi da me sori te fizički onesposobi″.

 

                         1974. sam hvatajući zadnji vlak, počeo studirati uz rad. To sam uspješno apsolvirao kao prvi diplomant više pomorske škole Split područno odjeljenje Metković i stekao zvanje ing. Strojotehnologije.

                 

                         Istodobno kad sam počeo studirati i starija kćerka je pošla u školu. Sve sam to savladao zahvaljujući snazi duha, ali i tijela.

 

                       

                              Iz dosada iznijetog mogao bi se dobiti dojam da sam ortodoksni vjernik katolik. Da nema ni truna sumnje u moju vjeru. Stvari, međutim, nisu uopće takve. U crkvu sam u djetinjstvu išao po naređenju, a i svak je išao u crkvu. U mladosti radi različitih motiva radi društva različitih susreta itd. Ne isključujem ni (inat) prkos sistemu odnosno vlasti. Zbog različitih informacija u školi, a i izvan škole vjera nije bila čvrsta dapače. Darwinova teorija ″Podrijetlo vrsta″, ″Nauka o evoluciji″- o postanku biljnih i životinjskih vrsta (uključujući i čovjeka). Prozivanje da su oni koji idu u crkvu, dakle, vjeruju zaostali, nazadni itd. Društveno uređenje je bilo takvo da se do nekog višeg položaja moglo doći samo ako si član partije. Da bi bio član partije, aktivisti su otvoreno govorili : ″Ako nisi veliki Hrvat i ako ne ideš u crkvu možeš biti član partije″.

 

mojajavnaispovijed @ 00:17 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, kolovoz 14, 2009

MOJA JAVNA ISPOVIJED

"PO NARAVI SU GLUPI SVI LJUDI KOJI NE UPOZNAŠE BOGA"

 

DJETINJSTVO

 

 

                 Ja sam Borislav Boras iz sela Hardomilja općina Ljubuški Hercegovina, sin pok. Damjana i majke Jele rođene Bevanda iz tzv. mostarskog Cerna.

                 Rođen sam, prema službenom dokumentu 11.08.1939.godine. S obzirom

da smo se rađali kod kuće, a prijavljivani naknadno, datum nije pouzdan. 

Majka mi je govorila da sam rođen o Velikoj Gospi što je najpouzdanije. Treće sam od devetero djece u mojih roditelja. Obitelj je bila brojna. Živjeli smo s rođacima, tako da je broj ukućana dosezao i preko 25 članova. Obitelj je bila vrlo strogo patrijarhalna, a isto tako vrlo strogo katolička.

 

                      Ime mi je dao pokojni djed Marijan koji je umro već 1940.godine. Pričali su mi, kada bi me držao da je govorio, kako mu je vrlo žao da ga neću upamtiti.

 

                      Za vrijeme drugog svjetskog rata, 1941. do 1945. god., sjećam se puno pojedinosti. Sjećam se vojnika seljana koji su povremeno dolazili. Također se sjećam granatiranja sela, sa sjeveroistočne strane, ali su granate prelijetale kuće. Mi smo bježali u podrum pok. Jakova Borasa. Njegova kuća jedina je imala podrum, doduše, vrlo nizak i male površine. Pred kraj rata partizani i "oslobodioci" su došli u selo. Bio ih je vrlo veliki broj pa je naša stojna kuća bila u potpunosti zauzeta. Vatra se ložila, osim na ognjištu, i nasred kuće. Mi djeca smo išli u sobu na tavanu . Tamo je bila jedna peć "furuna" kojom smo se grijali i pripicali kukuruzu pa je bila mekša i slađa.

                     U toku rata dogodilo se mnogo zločina nad stanovništvom sela ne zna  se koji je gori od gorega.

U to vrijeme selo je brojilo oko 650 stanovnika. Ukupno je stradalo više od 65 osoba. Dakle, stradao je svaki deseti.

                    U Višićima su zaklani (iza vrata kao jegulje) moga djeda brat Franjo, žena Manda i kćerka Jaka s nepunih šesnaest godina. Jaka je prema pričanju, prethodno silovana te poslije dobila sedamnaest uboda nožem u prsa. To se dogodilo 06.10.1942.godine(utorak). Prevezeni su i zakopani na Hardomilju. Među te najgore zločine bilo je mučenje i umiranje dvojice braće Bandura i Mirka Borasa. U raciji koja je napravljena u noći od 06. na 07. 05. 1944.god. (subota na nedjelju)

"Narodni heroji" Marijan Primorac, Stanko Marević-Prpić, Dušan Mandrapa i drugi,

pokupili su veći broj, uglavnom, civila iz Hardomilja, ali i iz drugih sela i poveli ih u Dražetiviće.

                    Na putu zbog pokušaja bijega ubili su Ivana Mandića.

                    Svezani žicom izudarani i okrvavljeni, svezani za draču, umrli su tek drugi dan. Nakon toga "herojima" je predan raport. "Akcija je uspješno završena".

                     U mučenju su bila angažirana seoska djeca da ih gađaju kamenjem, (koje li koincidencije zaštitnik sela je kamenovani sv. Stjepan prvomučenik) jedan od dječaka nije htio bacati kamenje na njih pa je zato, udaren nogom u stražnjicu, pao kao pokošen. Njihove kosti (što je nađeno) prenesene su u staro hardomiljsko groblje tek 1990. god.

Iza njih trojice, koji su imali 34 i 36 godina ostalo je četrnaestero sirote djece.

 

                     1928. godine selo je započelo graditi crkvu na groblju. Da bi se sagradila seljani su vjerovatno uz odobrenje vlasti i župe skupljali priloge. Selo pripada župi Humac. Knjiga darovatelja bila je u našoj kući, ali je na veliku žalost uništena. Uništena je i cijela mala biblioteka u kojoj je sjećam se bila i knjiga M.A. Reljkovića Satir iliti divlji čovik. Crkva je sazidana te nabavljeni otvori, građa za pokrov i crijep. Prije toga nabavljen je i kip zaštitnika sela Sv. Stjepana prvomučenika. Gradnja i opremanje crkve prekinuta je početkom drugog svjetskog rata te je mnogo toga otuđeno (otvori, građa, crijep).

 

                    Kip zaštitnika mnogo godina je bio u našoj kući na tavanu, u ormaru u kojemu je vjerojatno i dopremljen. Kip bi se nosio na groblje svakog svečeva zimskog imendana. U našoj kući su se pripremale svijeće i drugo potrebno za blagoslov polja na groblju.

 

                     U kući se redovito molilo jutri i uvečer od Gospina pozdrava do krunice te raznih drugih prigodnih molitava.

U Borasa, što i sada ima, podignut je spomenik Sv. Anti. Tu se često molila krunica Sv. Ante. Osim djece bili bi prisutni i odrasli osobito žene.

 

                    U Jelinića na Kozinovoj kući bilo je raspeće. Tu se za vrijeme rata i poslije svaku večer molilo. Djecu je organizirao pok. Marijan Jelinić brat moje pokojne babe Janje.

 

                    Baba Janja je bila moja "majka". U nje smo pitali sve. Bila je stopanjica. Pričali su da je za vrijeme rata u samo jednom danu darovala 18 prosjaka. Kasnije sam slušao da su mnogi mještani za nju plaćali mise, šezdesetih godina, iz inozemstva.

 

                     Djeca iz naše kuće imala su jednu, naravno, drvenu dugačku klupu koju smo nosili te na njoj sjedili ili klečali kod molitava. K misi se išlo na Humac, osim na groblje u selu u posebnim prigodama. Iz naše, a i iz većine kuća u selu svi su išli k misi.

 

 

OSNOVNA ŠKOLA

 

                      U školu sam upisan 1946. godine. Rat je mnogima uskratio školovanje pa nas je te godine bio jako veliki broj, neki čak i 1935. godišta.

 

                      Bilo nas je toliko da smo mnogi sjedili na podu. Nakon kratkog vremena učiteljica je iz prozivnika čitala jedno po jedno ime i naredila da idemo kući, sve učenike moga tj. 1939. godišta.

Kako sam ja prvi prozvan udario sam u plač, jer nisam niti razumio što se događa. Nas toga godišta, iz sela, bilo je preko deset. Neki su pak "preko veze" ili drugim načinom , nastavili školu, ali su na kraju godine propali pa su ponavljali razred. Škola je bila u selu Teskera u Baginoj kući, dosta prostrana prostorija, udaljeno od sela oko četiri kilometra. Tu smo, Hardomljičani moga godišta i stariji, završili tri razreda osnovne škole. Jedan učitelj Crnogorac, koji je povremeno zamjenjivao našu učiteljicu, tako nas je nemilosrdno šibao po promrzlim rukama kada bi "sagriješili" osobito ako bi zakasnili u školu.

 

                   Tih godina mi smo osnovci zbog "planske proizvodnje" morali čupati kukuruz posijan zajedno s pamukom. Moj otac okopavajući pamuk na njivi u Grabovniku pa prorjeđujući ga (možda i namjerno više nego što je potrebno) završio je u Vitini na miliciji. Sa sobom je nosio rukovet iščupanog pamuka i morao kroz naselje Vitine i Ljubuškog glasno vikati  "Ja sam čupao pamuk".

Završio je s nekoliko dana u zatvoru.

 

                    Četvrti razred osnovne škole završio sam u svom selu. Škola je organizirana u kući pok. Paške Bubala. Učiteljica je bila Zdravka Čerkez iz Mostara. Bio sam u pravilu najbolji ili među najboljim đacima u generaciji. Redovito sam dobivao tada krupne nagrade za najbolji uspjeh.

 

 

 

 

NIŽA GIMNAZIJA

 

 

                     Prije upisa u nižu gimnaziju, otac me je puno puta priupitivao dali bi ja išao u fratre? Moji odgovori bili su bez razmišljanja, što ne bi.

 

                      Tako nakon nekoliko dana odlaska u školu u Ljubuški, umjesto kući ostao sam u franjevačkom samostanu na Humcu. Mali seljačić umjesto da  kuca i traži nekoga, toliko se osjetio izgubljenim te se rasplakao da me jedan fratar pronašao po glasnom plakanju. Tu sam se pridružio šestorici dječaka koji su ranije došli. To su bili Babić Andrija iz Rodoča kod Mostara, Brkić Andrija iz Dobrog sela općina Čitluk, Čuvalo Mladen iz Proboja općina Ljubuški, Ivanković Boško iz Sjekosa općina Čapljina, Kutleša Zvonimir iz Prisoja općina Duvno i Lovrić Gojko iz Uzarića općina Lištica (Široki Brijeg). Nakana je bila da se nastavi klasična gimnazija, te studij teologije s krajnjim ciljem postati hercegovački franjevci.

 

                     Početkom 1952. godine intervenirala je, naravno po nalogu vlasti, omladinska organizacija ljubuškog sreza (kotara). Začetak sjemeništa na Humcu je onemogućen. Nakon niza pokušaja i različitih intervencija tadašnjeg gvardijana fra Kreše Jukića ništa se nije promijenilo. Pokušalo se da ja i pok. fra Mladen Čuvalo iz Proboja idemo od kuće u školu, a ostala petorica su stanovala po privatnim kućama na Humcu. Ni to nije uspjelo. Pobijedili su nalogodavci i grupa se razbila. Potom sam završio nižu gimnaziju u Ljubuškom i maturirao 1955. godine. Više se nisam priključivao svojim kolegama sa Humca što je moj otac vrlo, vrlo teško podnio.

 

                    Zbog slabog materijalnog stanja nastavio sam peti razred gimnazije kojega sam, doduše s mnogo poteškoća i završio.

                    Neke od značajnijih pojedinosti u to doba. Poslije rata zbog različitih razloga nije bilo soli.

                    Ljudi uz more iskuhavali su morsku vodu i tako dolazili do malo soli.

Čobanice su pjevale ,,Druže Tito kako ću te volit, tri mjeseca nemam čim osolit″.

                    Iz sela je išlo u gimnaziju skoro sve, muškarci osobito. Nije se vodilo računa da djeca iz daljnjih sela idu jutri  kako bi se kući vratili za vidjela. Vukova je bilo veliki broj. U čoporima su ih čobanice brojile i po dvanaest. U večer u Plasama bi zavijali u "koru". Mi bi međutim, svi išli zajedno. Bilo nas je preko četrdeset većinom muškarci. Čekali bi one koji imaju sat više. Rijetko je tko imao džepnu lampu-bateriju. To su mogli imati samo oni čiji su roditelji radili na državnom poslu.

 

"Osloboditelji-antifašisti" su imali perfidne metode u ostvarivanju svojih nauma. Tako su jednom pri povratku iz škole, među nas, ubacili aktiviste koji su obavještavali kako će u selu uslijediti popis ovaca te će za svaku ovcu dobiti pola kg soli. Mi smo to naivno prihvatili te razglasili po selu. Narod je također, nasjeo podvali pa su nerijetki prijavili više ovaca nego ih imaju. Nakon nepuno vremena došle su obavijesti-naređenja da se u zadrugu donese onoliko kilograma vune koliko je ovaca prijavljeno. Kako se od vune plelo džempere i druge odjevne predmete, čarape, prostirače i pokrivače, to se u runa vune pokušalo ubaciti sitno prosijane pržine, kako bi se dobilo na težini. Razlog je bio jasan, da bi štogod i kod kuće ostalo. Počinitelji tih "zločina" su završavali u zatvoru. Brojio se duhan ne samo strukovi nego i listovi. Sve je trebalo opravdati pri vaganju. Brojile se i kokoši. Popisivala se količina vina i rakije itd. itd.

 

                  Po uzoru na "Majku Rusiju" formirale se radne zadruge. Tko nije htio pristupiti išao je na radne akcije. U pozivu je pisalo da se određena osoba poziva na dobrovoljnu radnu akciju, ali ako se ne odazove bit će privedena milicijom.

 

                   Na seoskim sastancima na kojima se stanovnike uvjeravalo u bolju budućnost, jedne prilike sam upamtio komentar jednog aktivista. Raspravljalo se o vjeri pa on na diskusiju i reakciju seljana odgovara "I ja sam katolik, ali ne Rimo". Značenje tog komentara shvatio sam tek nakon mnogo godina. To je, naime, bila akcija odvojiti hrvatsku crkvu od Rima. Zato je suđen, osuđen i umoren blagopokojni blaženi kardinal ALOJZIJE STEPINAC.

 

                   Puno se vremena trošilo na odlazak u školu i povratak. Do škole, je naime, sedam kilometara, a i povratak, naravno, toliko. Tako za učenje nije bilo dovoljno vremena. Trebalo je imati vremena i za drugo, čuvati janjce, kozliće, krave itd. Nije bilo kišobrana niti drugih pokrivača, a ni robe za toplo se odjenuti. Bez svijetla i sata, moralo se po zvijezdama orijentirati. Kad je bilo oblačno onda po nekom instinktu.

 

                  Duge zimske noći kratili bi, uz ognjišta, slušajući ispovijedi učesnika KRIŽNOG PUTA. Ti ljudi pokojni Ivan /Iko Brko/ Bubalo tako je argumentirano temeljito i plastično pričao pa je prava šteta što to nitko nije snimio. Tako smo znali sva zlodjela "osloboditelja-antifašista". Naravno upozoreni smo da o tome moramo šutjeti, jer je to opasno pričati.

 

 

SREDNJA TEHNIČKA ŠKOLA MOSTAR

 

                    Po završenom petom razredu gimnazije, na preporuku Hardomiljčana, ranije otišlih u Osijek na zanat, posebno Joze Borasa Mirkova (Hardomilje 1935.) otišao sam u Mostar upisavši se u Srednju tehničku školu mašinskog odsjeka. S obzirom na niske ocjene iz niže gimnazije kod upisa je bilo problema. Međutim zahvaljujući vezama i "podmazivanju" upis je uspio, a potom i školovanje.

 

                    Škola je bila vrlo, vrlo teška. Naime od 44 upisanih u prvi "A" razred u drugi razred je prošlo 18. Ja sam bio u još nepovoljnijem položaju. Prvu godinu sam stanovao u jedne ćaćine rodice u Rodoču. Osim velike udaljenosti od škole, a išao sam pješke, nije bilo struje. Učio sam, a što je puno zahtjevnije crtao tehničke crteže s petrolejkom. "Sanjao sam" o kiosku ispod svjetiljke ulične rasvjete.

 

                    U toku školovanja jedno  vrijeme sam stanovao u đačkom domu. Iz doma sam isključen zahvaljujući jednoj nesmotrenosti. Jedne subotnje večeri za vrijeme igranke u domu, grupa Nevesinjaca je zakucala na prozor, uspevši se nekim tarabama, visina je oko tri metra. Otvorio sam im prozor, te nakon optužbe da sam to učinio po dogovoru, isključen sam iz doma. Sve što sam uspio postići je da mi ne dozna Dane (otac), nije slana obavijest.

 

                    Razrednik Cezar Danon mi je tada rekao "ako ne nađem stan ići ću u njega kući".

 

                    Bilo je tu još mnogo dogodovština koje su bitno utjecale na moj život ali bi otišao daleko ako bi to opisivao.

 

                     Maturirao sam 1960. godine s još dvadeset i jednim kolegom iz "A" razreda. Bio sam među pet najboljih đaka generacije. Samo vrlo mali broj nije išao dalje, velika većina je završila visoku ili višu školu uglavnom u struci.

 

 

 

 

 

ZAPOSLENJE

 

                       Zadnje dvije godine školovanja primao sam stipendiju od željeznice, tako sam već na jesen 1960-te počeo raditi na željeznici u Mostaru. Plaća je bila mizerna, pa kad se plati stan, nije bilo za hranu. Zato sam se hranio u željezničkom restoranu tzv. četvrtim obrokom. Status na željeznici bio je PRIPRAVNIK. Tehničarom se moglo postati tek nakon dvije godine rada i položenog ispita. Stoga sam, nakon godinu dana, pod izgovorom da idem studirati, na jedvite jade potpisavši jedan papir, da ću stipendiju vratiti ako se, po završenom fakultetu ne vratim na željeznicu, napustio željeznicu.

 

                     Prethodno sam, naravno, našao posao u Ljubuškom poduzeće ,,METALNA″. Direktor tog poduzeća bio je pokojni MILE VRCAN (Proboj 1931.- Ljubuški 2006.) . Samo Bogu, ranijem odgoju i njemu mogu zahvaliti što sam naučio raditi. Mile Vrcan je rodom iz Proboja, općina Ljubuški. Završio je ELEKTROPRIVREDNU ŠKOLU koja je organizirana na Ilidži kod Sarajeva odmah poslije drugog svjetskog rata.

 

                    Nekoliko bitnih stvari bi htio istaknuti. Nikada nisam bio u partiji, a tu su me pomalo uvlačili. Tako je sekretar bio zadužen da me zove na partijske sastanke. Na jednom od tih sastanaka, prva točka dnevnog reda je bila "neka kadrovska pitanja". Pojma nisam imao o sadržaju te točke, nego tek kad se otvorila rasprava. Na tapet su  stavljena dvojica članova partije. Jedan Boto iz Predgrađa i jedan Maksumić iz Gradske. Obojica su optuženi zbog odlaska u crkvu odnosno u džamiju. Prvi je prozvan Boto. On je obrazložio da je u partiju primljen u vojsci. Savjetovan je kad njegovo društvo ide u crkvu da on ide u lov, u gostionicu i sl. Kad je odslužio vojsku i došao kući poslušao je preporučeno, ali je vrlo brzo ostao bez društva. Čim bi se negdje priključio društvu prestala bi priča i društvo bi se razilazilo. Niti kao svat nije smio ući u crkvu. Maksumić je također primljen u partiju u vojsci. I njemu je savjetovano slično kao i Boti. Kada je odslužio vojni rok ponašao se prema preporukama. Jedne prilike, majka koju je jedinu imao, kaže mu ,,sine ti mene lažeš ti ne ideš u džamiju". Naravno da sam prekršio pravila. Nakon rasprave i komentara ostalih članova partije, sekretar pita Botu ″Hoćeš li ti Boto biti član partije ili ćeš ići u crkvu″? On odgovara ″Ja ću ići u crkvu″. Potom sekretar pita Maksumića ″Hoćeš li ti Maksumiću biti član partije ili ćeš ići u džamiju″. On odgovara ″Ja ću ići u džamiju″. Potom im sekretar oduzima partijske knjižice i šalje ih van sa sastanka. Za njima izlazim i ja.

 

                    Išao sam javno u crkvu, a bio sam na visokom položaju u poduzeću. Poslije ovog događaja nisu me više pozivali na partijske sastanke.

                    Još jedan događaj bih istaknuo. Vraćajući se s posla u stan (bio sam podstanar). Stanovao sam u kući Ljube Pandžića put Vitine. Prolazeći ispred (hotela) prenoćišta tamo na klupi autobusnog stajališta sjedi jedan fratar.

                    Slušajući jutarnje pozdrave kod odlaska na posao, dobro glasno, s udaljenosti od petnaestak metara pozdravljam ga s HVALJEN ISUS.

On se trznu, vrlo iznenađen  te reče. ″Mladiću bi li ti došao k meni″? Odgovaram mu bez razmišljanja , naravno ″Biti će mi drago upoznati Vas″. Došavši k njemu pružio mi je ruku te se predstavio, ja sam fra Mladen Barbarić. Za njega sam čuo ali ga nisam poznavao. Prethodno je bio na dugogodišnjem robijanju. Kad sam odgovorio ja sam Boras iz Hardomilja pitao me? ŠTA JE TEBI MARIJAN BORAS? Odgovorio sam mu. To je moj djed. A on će ″Ta ti li si smrikinjašu biseru hercegovačkog kamenjara tko bi to drugi i mogao biti″. Tu smo kratko popričali, ali se sprijateljili pa se često viđali sve do njegove smrti. Kada mi je bilo što zatrebalo obratio bi mu se i pomogao bi mi. Kad sam ga jedne prilike pitao koliko je vremena pomilovan u odnosu na kaznu odgovorio je. Da, jednom su me otpustili u subotu iako je kazna istjecala u nedjelju. Samo zato da ne dolaze u nedjelju. Otpušten sam u subotu. Dakle ″pomilovan″ sam jedan dan. O fra Mladenu Barbariću nisam dostojan pisati. Mogu samo reći da je neizmjerno volio Hrvatsku. Mrzio je grijeh i žalio ljude koji ne vjeruju.

 

                     Slijedio je moj odlazak u Zagreb po vezi pok. Ilije Grbavca kolege moga oca. Ilija je bio bojnik. Odlikovan je visokim odlikovanjem na istočnom bojištu. Završio je vojnu akademiju, ali je poslije rata bio više puta osuđen na smrt u mostarskoj ćelovini. Kazna mu je preinačena u dvadesetogodišnju robiju. Spasio ga je pok. Ivan Primorac – Škopo otac Marijana. Škopo je bio dobar čovjek- a sin zločinac. U Zagrebu sam primljen u ″Ventilator″. Tu sam relativno kratko radio, nešto više od četiri mjeseca.

 

                     To sam upamtio po osobito vrlo jakoj zimi. Stanovao sam s Perom Šarcom iz Radišića i pok. Nikolom Vasiljom iz Crnopoda. Oni su bili studenti. Obojica slabo situirani osobito Vasilj. Bio je siroče. Otac mu je ubijen na koncu ili odmah poslije rata. Ne zna se gdje mu je grob. Stanovali smo u jednoj prostoriji, tek izgrađenoj. Zidovi i krov bili su od betona. Ta prostorija je tako bila hladna da smo na unutarnjim zidovima u inju crtali kauboje- ogrijali bi se samo u studenskom centru ili domu te kad bi se najeli slanine i saransaka i zalili vinom iz obližnje točionice te sva trojica spavala u istom krevetu.

 

                       Jedva sam čekao da utečem iz tog hladnog Zagreba. Tri mjeseca nisam vidio sunce. Čekao sam, međutim, da me zovnu iz stare firme iz Ljubuškog, da se ne bi ispostavilo da priznajem da sam se prevario. U Zagrebu sam i regrutiran, sve dotle sam bio privremeno nesposoban. Na prvoj regrutaciji imao sam 18 godina i bio težak 49 kilograma.

 

                      Vrativši se u Ljubuški nastavio sam raditi na starom mjestu. Koncem 1963. bio sam pozvan na odsluženje vojnog roka. Pri polasku me osim sestre pratio i otac. On je toliko plakao, misleći da se nikad kući neću vratiti. Mi smo, naime, odgajani antikomunistički pa smo toliko pogrda izgovarali i ispjevali protiv komunizma i Tita da je to rezultiralo njegovim tolikim strahom.

 

                      Vojsku sam služio u Karlovcu, Slunju i Gospiću. Tamo sam zaista svašta doživio; najprije su angažirane moje kolege od KOS-a da me prate. Trojica od njih, čak su mi to kazivali. Sredinom 1964-te godine organizirano je šatorsko naselje u Slunju. Naselje je imalo sve sadržaje od šatora za spavanje, kuhinje, trpezarije naravno montažne te terenske ambulante pa i kantine ( u kantini su se mogle nabaviti razne sitnice ). Sve je učinjeno zbog poligona za vojne vježbe ( i sada aktivno ). Kantinu je držao Ante Matić, naravno, vojnik. Matić mi se povjerio. Najprije mi je pokazao dva bojeva metka rekavši ″ Nešto ću ti reći, ali ako se otkrije jedan metak je za tebe drugi za mene ″. Potom je nastavio ; ″Ja ovdje nisam slučajno″. Zadatak mi je da te pratim te svako malo šaljem izvještaje. Izvještaje je slao, ali bi mi ih dao da ih ja pročitam prije nego ih pošalje. U Slunju sam obučen za ″fugina″ palioca mina, što mi je kasnije u izgradnji kuće dobro došlo. Naime, mogao sam eksplozi

mojajavnaispovijed @ 02:56 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Arhiva
« » srp 2014
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Brojač posjeta
2305
Index.hr
Nema zapisa.